Mustafa Cerić u svom novom tekstu iznio je široku analizu bosanske historije kroz prizmu nostalgije, tvrdeći da je upravo nostalgija često oblikovala političku i društvenu svijest u Bosni i Hercegovini više nego realno suočavanje s budućnošću.
Bivši poglavar Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini navodi da bosanska historija nije priča o kontinuitetu i stabilnom napretku, nego niz lomova, promjena vlasti i kolektivnih trauma koje su iza sebe ostavljale osjećaj gubitka i čežnje za prošlim vremenima.
Posebno se osvrnuo na period nakon Berlinski kongres, kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, što je među Bošnjacima, prema njegovom opisu, izazvalo osjećaj historijske katastrofe i gubitka političke sigurnosti nakon stoljeća života pod Osmansko Carstvo.
Cerić navodi da je upravo tada nastala snažna nostalgija za “osmanskim vremenima”, ali upozorava da emocionalna vezanost za prošlost nije pomogla razumijevanju novog historijskog trenutka.
– Dok je nostalgija grijala emocije, Austro-Ugarska je gradila željeznice, administraciju, škole i moderne institucije – piše Cerić, zaključujući da narod koji ostane zarobljen u prošlom vremenu često bude “pregazen novom epohom”.
Sličnu paralelu povukao je i sa periodom nakon smrti Josip Broz Tito 1980. godine, kada je, prema njegovim riječima, veliki broj građana Bosne i Hercegovine i tadašnje Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija vjerovao da će jugoslavenski sistem opstati i nakon Titove smrti.
Cerić smatra da Jugoslaviju nisu srušili njeni protivnici nego upravo političke elite koje su formalno tvrdile da nastavljaju Titovu politiku, ali nisu istinski prihvatile ideju zajedničke države.
Posebno je izdvojio Titovu izjavu:
“Nećete ni jedni ni drugi, nego će Bosna biti Bosna.”
Prema njegovom tumačenju, ta rečenica pokazuje da je Tito razumio važnost Bosne i Hercegovine kao posebne političke cjeline.
U tekstu se poziva i na Georg Wilhelm Friedrich Hegel i njegovu tezu da sve što je propalo u historiji nosi u sebi razloge vlastitog propadanja. Cerić iz toga izvodi zaključak da ni Osmansko Carstvo ni Jugoslavija nisu nestali slučajno, već zbog unutrašnjih slabosti i nesposobnosti da odgovore novim historijskim okolnostima.
Kritikuje i savremenu političku nostalgiju, navodeći da dio društva i dalje idealizira prošle sisteme umjesto da gradi savremenu državu sposobnu za uspjeh u ekonomiji, tehnologiji, kulturi i međunarodnim odnosima.
Na kraju poručuje da Bosni i Hercegovini nisu potrebni “profesionalni nostalgičari”, nego generacije koje će graditi budućnost.
– Najveća izdaja Bosne nije zaboraviti prošlost, nego zbog prošlosti izgubiti budućnost – zaključuje Cerić.
