Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine Staša Košarac podržao je inicijativu građana za privremeno zaustavljanje izgradnje novih stambenih zgrada u dijelovima Istočnog Sarajeva, ali je raspravu o urbanističkim i infrastrukturnim problemima povezao s očuvanjem „demografske slike“, ratnim iskustvom sarajevskih Srba i identitetskom ulogom grada.
Košarac je poručio da treba „uvesti red“ u stanogradnju i voditi računa o vrijednostima i načinu života stanovnika Istočnog Sarajeva, nazivajući grad „bedemom Srpske“.
Sama građanska inicijativa, međutim, prvobitno je pokrenuta prvenstveno zbog ubrzane gradnje, problema s vodosnabdijevanjem, saobraćajem, parkingom te nedovoljnih kapaciteta zdravstvene i obrazovne infrastrukture.
Građani traže moratorij zbog vode, saobraćaja i infrastrukture
Neformalna grupa građana još u julu pokrenula je inicijativu za privremeni moratorij na nove stambene zgrade u općinama Istočna Ilidža i Istočno Novo Sarajevo.
Predstavnici inicijative tada su naveli da grad već duže vrijeme ne prati intenzitet stanogradnje odgovarajućom infrastrukturom. Kao probleme su istaknuli nestašice vode, saobraćajne gužve, manjak parkinga, kapacitete škola i zdravstvenih ustanova te komunalne probleme.
Drugim riječima, izvorna inicijativa nije predstavljena kao zahtjev da se kontroliše nacionalni sastav stanovništva, nego kao urbanističko i infrastrukturno pitanje.
Košarac uveo „demografsku sliku“ u raspravu
Košarac je inicijativu podržao, ali joj je dao znatno snažniju identitetsku i političku dimenziju.
Naveo je da Istočno Sarajevo treba štititi zbog „demografske slike“, vrijednosti i načina života njegovih stanovnika te ga opisao kao „bedem Srpske“.
Takva formulacija otvara pitanje šta se konkretno podrazumijeva pod zaštitom demografske slike.
U demokratskom društvu planiranje stanogradnje može legitimno obuhvatiti gustinu naseljenosti, kapacitete infrastrukture, saobraćaj i kvalitet života, ali nacionalna ili vjerska pripadnost budućih stanovnika ne može biti legitimna osnova za ograničavanje prava na stanovanje ili slobodno kretanje.
Ratnu priču povezao s današnjom stanogradnjom
Košarac je zatim svoje protivljenje nekontrolisanoj gradnji povezao s ratnom prošlošću Sarajeva.
Poručio je da je Istočno Sarajevo bilo utočište sarajevskim Srbima te ustvrdio da su napustili Sarajevo zato što nisu željeli živjeti s ljudima koji su ih „ubijali, mučili, proganjali i hapsili“ samo zato što su bili Srbi i pravoslavci.
Takva formulacija historijski je preširoka.
Zločini nad sarajevskim Srbima jesu dokumentovani
Važno je ne otići u drugu krajnost i negirati zločine počinjene nad Srbima u opkoljenom Sarajevu.
Dokumentovani su slučajevi ubistava, zlostavljanja, prisilnih odvođenja, pljačke i diskriminacije srpskih civila. Posebno su poznati zločini na Kazanima koje su počinili pripadnici 10. brdske brigade Armije RBiH pod komandom Mušana Topalovića Cace, kao i ubistvo članova porodice Ristović. Za dio tih zločina vođeni su postupci i izricane presude još tokom rata i kasnije.
Novije akademsko istraživanje, zasnovano na sudskoj i arhivskoj građi, zaključuje da su Srbi u dijelu Sarajeva pod kontrolom vlasti RBiH bili izloženi stvarnim zločinima i diskriminaciji, ali da ti zločini nisu bili dio utvrđenog sistematskog plana progona cjelokupnog srpskog stanovništva.
Zato je precizno priznati svaku pojedinačnu žrtvu i odgovornost počinilaca, ali nije opravdano iz tih zločina izvesti tvrdnju da su svi Srbi iz Sarajeva protjerani isključivo zbog svoje nacionalnosti i vjere.
Opsada Sarajeva pravosnažno utvrđena pred međunarodnim sudom
Istovremeno, pravosnažno je utvrđeno da je Sarajevo bilo izloženo dugotrajnoj kampanji granatiranja i snajperskog djelovanja snaga Vojske Republike Srpske.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da su civili u Sarajevu sistematski gađani tokom svakodnevnih aktivnosti i da je cilj kampanje bio širenje terora među civilnim stanovništvom.
Žrtve te kampanje nisu pripadale samo jednom narodu. Među građanima koji su ostali u opkoljenom Sarajevu bili su i Srbi, koji su zajedno s Bošnjacima, Hrvatima, Jevrejima i drugima bili izloženi granatiranju, snajperskoj vatri i nestašicama.
Zato se historija ratnog Sarajeva ne može svesti na jednostavnu podjelu prema kojoj su s jedne strane bili „Srbi“, a s druge ljudi koji su ih progonili.
Ni poslijeratni odlazak sarajevskih Srba nema samo jedan uzrok
Košarčeva formulacija pojednostavljuje i masovni odlazak Srba iz sarajevskih naselja nakon Daytona.
Početkom 1996. veliki broj Srba napustio je Vogošću, Ilijaš, Ilidžu, Grbavicu i druga područja koja su Dejtonskim sporazumom trebala preći pod kontrolu Federacije BiH.
Njihov odlazak imao je više uzroka: strah od odmazde, nepovjerenje u novu vlast, nesigurnost tokom transfera teritorije, ali i organizovani politički pritisak tadašnjeg rukovodstva Republike Srpske da stanovništvo napusti naselja koja prelaze u Federaciju. Međunarodni izvještaji bilježili su i paljenje i pljačkanje nekretnina te zastrašivanje ljudi koji su željeli ostati.
Nakon prenosa vlasti zabilježeni su i napadi i uznemiravanje pojedinih Srba koji su ostali, što dodatno pokazuje koliko je situacija bila složena i koliko je pogrešno cijeli egzodus svesti na samo jedan uzrok.
Urbanistički problem pretvoren u identitetsko pitanje
Najsporniji dio Košarčeve objave zato nije njegova podrška moratoriju.
Građani imaju potpuno legitimno pravo tražiti da nove zgrade prate vodovod, škole, domovi zdravlja, parking, saobraćajnice i zelene površine.
Problem nastaje kada se takva rasprava poveže s „očuvanjem demografske slike“ bez jasnog objašnjenja šta ta formulacija znači.
Ako je riječ o sprečavanju prenapučenosti i održavanju kvaliteta života, to je klasično pitanje urbanističkog planiranja.
Ako bi, međutim, „demografska slika“ značila poželjni nacionalni ili vjerski sastav stanovništva, radilo bi se o sasvim drugačijem i mnogo ozbiljnijem političkom pitanju.
Košarac je državni ministar, ne samo stranački funkcioner
Košarac nije samo član SNSD-a nego ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine i zamjenik predsjedavajuće Vijeća ministara.
Zbog toga njegove riječi imaju širi politički značaj.
Od visokih državnih funkcionera posebno se očekuje da prilikom govora o ratnim traumama prave razliku između individualne i institucionalne odgovornosti te da ne pripisuju zločine cijelim narodima ili stanovništvu jednog grada.
Priznavanje zločina nad Srbima u Sarajevu nije u suprotnosti s priznavanjem pravosnažno utvrđenih činjenica o opsadi Sarajeva. Obje činjenice mogu i moraju biti istovremeno dio tačnog historijskog prikaza.
Istočno Sarajevo danas ima prije svega urbani problem
Sama inicijativa građana pokazuje da Istočno Sarajevo prolazi kroz problem karakterističan za brzo rastuća urbana područja: stanovi se grade brže nego infrastruktura.
To znači da je suštinsko pitanje koliko ljudi postojeći vodovod, škole, vrtići, zdravstvene ustanove, saobraćajnice i parking mogu podnijeti.
Takva rasprava može biti vrlo konkretna i potpuno legitimna bez nacionalnih podjela.
Košarac ju je, međutim, povezivanjem današnje stanogradnje s ratom, nacionalnim identitetom i „demografskom slikom“ prebacio iz područja urbanističke politike u mnogo osjetljiviju raspravu o tome kome grad pripada i ko se u njemu smatra poželjnim stanovnikom.
U gradu i zemlji čije su demografske promjene u velikoj mjeri posljedica rata i prisilnih migracija, upravo takve formulacije zahtijevaju posebno pažljivo objašnjenje.
