Dok svijet s pažnjom iščekuje večerašnje obraćanje američkog predsjednika Donalda Trumpa o Iranu, američki vojni analitičar Harlan Ullman upozorava da se međunarodna situacija opasno približava scenariju koji podsjeća na ljeto 1914. godine u Sarajevu.
U autorskom tekstu za The Hill, Ullman navodi da se globalna sigurnost nalazi na prekretnici, ističući kako se u Arapskom moru trenutno okupljaju dvije američke udarne grupe nosača aviona. Prema njegovoj procjeni, takva koncentracija vojne sile značajno povećava rizik od direktnog sukoba sa Iranom.
Iako se dolazak nosača aviona USS Gerald R. Ford očekuje tek za nekoliko dana, napetosti su već izražene, a vojni i politički signali dodatno podižu zabrinutost međunarodne javnosti.
Ullman posebno naglašava simboliku trenutka – večerašnje Trumpovo obraćanje vidi kao moguću „teatralnu priliku“ za najavu ili prijetnju vojnim djelovanjem, ukoliko Teheran ne odustane od nuklearnog programa i unutrašnje represije.
Autor zatim povlači historijsku paralelu s 28. junom 1914. godine, kada je atentat na austrougarskog nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu pokrenuo lanac događaja koji su doveli do Prvog svjetskog rata. Podsjeća da tada niko nije očekivao globalni sukob, ali su savezništva, mobilizacije i pogrešne procjene dovele do katastrofe.
Za razliku od tog perioda, Ullman smatra da današnji svijet ne prijeti jedan okidač, već istovremeno više kriza koje se mogu spojiti u širi sukob. Kao dodatni problem navodi promjene u američkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici.
Prema njegovim riječima, administracija Donalda Trumpa sve više fokus stavlja na zapadnu hemisferu, unutrašnju sigurnost SAD-a i suprotstavljanje Kini u Pacifiku, dok interes za Evropu slabi, uprkos pokušajima američkih zvaničnika da uvjere saveznike u suprotno.
Istovremeno, evropske zemlje sve više strahuju od Rusije. Ullman upozorava da Moskva, osim vojne sile, koristi i hibridne metode – dezinformacije, propagandu, špijunažu i sabotaže kritične infrastrukture, uključujući podmorske komunikacijske kablove.
U tekstu se navodi da neke evropske države već razmatraju jačanje vlastitih mehanizama odvraćanja. Poljska je otvoreno govorila o razvoju nuklearnih kapaciteta, dok Francuska i Velika Britanija razmatraju ideju evropskog nuklearnog kišobrana.
Dodatni faktor nestabilnosti autor vidi u jačanju Kine, njenom strateškom partnerstvu s Rusijom, kao i u ulozi Sjeverne Koreje u ratu u Ukrajini.
Vraćajući fokus na Iran, Ullman postavlja ključno pitanje: šta bi eventualni američki napad zapravo postigao? Upozorava da administracija nije jasno objasnila ciljeve, trajanje sukoba, moguće posljedice niti postoji li izlazna strategija.
Zaključuje da bi američki udar na Iran mogao postati „Sarajevo 21. vijeka“ – događaj koji bi pokrenuo lanac eskalacija širom svijeta, te izražava nadu da unutar američke administracije postoje jasni odgovori prije nego što se povuku nepovratni potezi.
