Prema podacima Agencija za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine, u Bosni i Hercegovini je od 2015. godine do danas ubijeno najmanje 107 žena. Iza te brojke ne stoje samo statistički podaci, već prekinuti životi, razorene porodice i trajne posljedice koje ostaju u zajednicama širom zemlje.
Svaki od ovih slučajeva predstavlja gubitak žene koja je imala vlastitu svakodnevicu, planove i odnose, a čiji je život nasilno prekinut. U mnogim situacijama, kako upozoravaju organizacije i aktivisti, postojali su raniji signali nasilja – prijave, pozivi za pomoć i upozorenja – koja nisu dobila adekvatan odgovor nadležnih institucija.
Tihi protest, snažna poruka
Tokom protesta ispred zgrade Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, prazne stolice i položene ruže simbolično su predstavljale žene koje danas nisu prisutne jer, kako su poručili okupljeni, sistem nije reagovao na vrijeme.
Ovaj vizuelni čin, iako bez riječi, snažno je ukazao na razmjere problema i na odsustvo institucionalne zaštite u ključnim trenucima.
Fokus na institucionalnu odgovornost
Učesnici protesta istakli su da borba protiv femicida ne može biti svedena isključivo na pojedinačne sudske presude nakon tragedije. Naglašeno je da je neophodno preispitati odgovornost institucija koje su u brojnim slučajevima bile upoznate s nasiljem prije nego što je ono završilo smrtnim ishodom.
Izostanak pravovremenih mjera, nedovoljna zaštita prijavljenih žrtava i slaba prevencija nasilja označeni su kao ključni problemi koji zahtijevaju hitne sistemske promjene.
Zahtjevi za konkretne promjene
Protest je poslužio i kao poziv na odlučnije djelovanje: dosljednu primjenu postojećih zakona, unapređenje saradnje između institucija, jačanje mehanizama zaštite i stvarnu podršku ženama koje se odluče prijaviti nasilje.
Okupljeni su poručili da nijedna žena ne smije ostati sama u trenutku kada traži pomoć, te da povjerenje u institucije mora biti izgrađeno kroz brzu i efikasnu reakciju.
Poruka za budućnost
Prazne stolice i ruže ispred institucija nisu bile samo znak sjećanja, već upozorenje da femicidi ne smiju postati prihvaćena društvena pojava. Svaka godina bez konkretnih promjena, poručeno je, nosi rizik da se broj od 107 poveća – odgovornost koju društvo više ne smije ignorisati.
