Bosanskohercegovačka politička scena već godinama funkcioniše kroz stranke, ali povjerenje građana u političke subjekte kontinuirano opada. Iako se imena stranaka mijenjaju, slogani modernizuju, a kampanje postaju sve skuplje, osjećaj kod velikog broja građana ostaje isti – obećanja su velika, a rezultati skromni.
Zbog toga se sve češće postavlja pitanje: da li građani danas više vjeruju političkim strankama ili konkretnim ljudima?
Stranke – ideja sistema, praksa zatvorenih krugova
U teoriji, političke stranke bi trebale nuditi jasne programe, timski rad, kontinuitet i odgovornost. Ideja je da pojedinac nije važniji od sistema. Međutim, praksa u Bosni i Hercegovini često pokazuje suprotno.
Mnoge stranke se vremenom pretvaraju u zatvorene strukture u kojima odluke donosi mali broj ljudi. Unutarstranački sukobi, borba za pozicije i lojalnost rukovodstvu često imaju prednost nad interesima birača. Kada dođe do grešaka, odgovornost se razvodnjava, a konkretni krivci rijetko snose posljedice.
Sve više glasova za “ime i prezime”
Istovremeno raste broj građana koji tvrde da glasaju za osobu, a ne za stranku. Pojedinci koji su vidljivi u svom radu, dostupni građanima i dosljedni u stavovima često stiču veću vjerodostojnost od partijskih struktura.
Prednost takvog pristupa je jasna – ako kandidat pogriješi, zna se ko je odgovoran. Ako uradi nešto dobro, zna se kome se priznaje zasluga. Građani u tome vide veću dozu iskrenosti i neposrednosti.
Pojedinac bez sistema – ograničena snaga
Ipak, bez institucionalne podrške, tima i političke infrastrukture, čak i najkvalitetniji pojedinci često nailaze na zid. Administrativne prepreke, politički pritisci i interesne mreže mogu brzo blokirati svaku inicijativu.
Zbog toga dio građana, nakon početnog entuzijazma prema “novim licima”, ponovo postaje razočaran.
Povjerenje se više ne poklanja – ono se gradi
Građani danas sve manje traže savršene političare, a sve više:
- poštenje
- dosljednost
- odgovornost
- konkretne rezultate
Bez obzira dolazi li kandidat iz stranke ili nastupa samostalno, povjerenje se više ne dobija automatski – ono se mora kontinuirano dokazivati.
Možda ključno pitanje više nije stranka ili pojedinac, već jednostavno: ko radi, ko stoji iza svojih riječi i ko je spreman snositi odgovornost?
Jer bez toga, ni stranka ni pojedinac nemaju stvarnu vrijednost.
