Umjesto stvaranja uslova za ostanak građana, sistem bira kratkoročna rješenja
Dok politički diskurs u Bosni i Hercegovini obiluje porukama o razvoju i napretku, stvarnost na terenu govori drugačije. Zemlja se već godinama suočava s masovnim odlaskom radno sposobnog stanovništva, posebno mladih, koji sve češće ne vide razlog da svoju budućnost grade u BiH.
Mladi odlaze zbog niskih plata, nesigurnih poslova, neuređenog sistema i osjećaja da uspjeh zavisi više od veza nego od znanja i rada. Odlaze u potrazi za stabilnošću, dostojanstvom i jasnim pravilima – onim što smatraju osnovom normalnog života.
Uvoz radne snage kao zamjena za reforme
Istovremeno, vlasti i poslodavci sve češće rješenje za nedostatak radnika pronalaze u uvozu strane radne snage. Radnici iz zemalja poput Nepala, Indije, Bangladeša i Filipina dolaze u BiH kako bi popunili radna mjesta u ugostiteljstvu, trgovini, građevinarstvu i proizvodnji.
Sami po sebi, ovi ljudi nisu problem. Oni, kao i građani BiH u zapadnoj Evropi, traže priliku za bolji život. Problem je u činjenici da država nije odgovorila na ključno pitanje: zašto domaći radnici odlaze i zašto ne žele raditi pod postojećim uslovima.
Umjesto sistemskih reformi – povećanja plata, boljih radnih uslova, rješavanja stambenog pitanja i sigurnosti zaposlenja – uvode se kvote za uvoz radnika. Takav pristup rješava trenutni nedostatak radne snage, ali ne rješava uzrok problema.
Vidljive posljedice demografskog pada
Promjene su vidljive na svakom koraku. U gradovima je sve manje mladih porodica, sela ostaju prazna, a škole se zatvaraju zbog nedostatka djece. Istovremeno, strani radnici postaju sve prisutniji u svakodnevnom životu – u restoranima, trgovinama, pekarama i na gradilištima.
Dok broj stanovnika opada, demografska struktura se pogoršava, a teret penzionog i zdravstvenog sistema postaje sve veći. Dugoročno, to predstavlja ozbiljan izazov za ekonomsku održivost zemlje.
Kratkoročna rješenja, dugoročni problemi
Uvoz radne snage može privremeno ublažiti manjak radnika, ali ne zaustavlja odlazak domaćeg stanovništva niti jača povjerenje građana u državu. Bez jasne strategije zadržavanja ljudi, Bosna i Hercegovina rizikuje da ostane bez najvrednijeg resursa – vlastitih građana.
Stručnjaci upozoravaju da bez ozbiljnih ekonomskih i društvenih reformi neće biti moguće zaustaviti negativne demografske trendove. Odlazak radne snage i starenje stanovništva već sada imaju mjerljive posljedice, a svako odgađanje problema samo povećava cijenu budućih rješenja.
Između odlazaka i uvoza – izgubljena ravnoteža
Bosna i Hercegovina se tako sve više pretvara u zemlju koja istovremeno izvozi obrazovanu radnu snagu, a uvozi jeftiniju radnu snagu kako bi održala osnovne ekonomske tokove. Bez promjene pristupa, ovakav model ne može biti održiv.
Ključno pitanje ostaje otvoreno: hoće li institucije prepoznati trenutak za promjenu politike, ili će se BiH nastaviti oslanjati na kratkoročna rješenja dok gubi dugoročnu perspektivu?
