Svaki jači snijeg u Bosni i Hercegovini iznova otvara isto pitanje – zašto posljedice uvijek najviše osjete građani, dok se odgovornost gubi unutar institucija i sistema.
Iako se na prvi pogled čini da je riječ isključivo o problemu neočišćenih cesta i loše organizovanih zimskih službi, suština problema je znatno šira. Zimski kolaps ne pogađa samo saobraćaj, već čitav niz javnih funkcija, privredu i svakodnevni život, pri čemu se najveći teret redovno prebacuje na leđa običnih ljudi.
Kada ceste ostanu neprohodne, posljedice se brzo šire. Radnici kasne ili ne dolaze na posao, poslovni procesi se usporavaju ili u potpunosti staju, javni prijevoz funkcioniše otežano, a hitne službe teže dolaze do onih kojima je pomoć najpotrebnija. Škole improvizuju nastavu ili je obustavljaju, a svaki sat zastoja znači gubitak produktivnosti i dodatni pritisak na ekonomiju.
U takvim situacijama građani postaju kolateralna šteta neefikasnog sistema. Pješaci se kreću po zaleđenim i neočišćenim trotoarima jer nije jasno ko je za njih zadužen, dok vozači rizikuju nesreće na cestama koje nisu na vrijeme pripremljene. Odgovornost se, po ustaljenoj praksi, razvodnjava između različitih službi, uprava i nivoa vlasti.
Poseban problem predstavlja činjenica da se zima i dalje tretira kao iznenađenje, iako je riječ o predvidivom sezonskom izazovu. Iako planovi zimskog održavanja formalno postoje, u praksi često izostaje pravovremena priprema, dovoljan broj mašina, ljudstva i jasna hijerarhija odlučivanja. Reakcije institucija uglavnom dolaze tek kada problemi već eskaliraju.
Na kraju, građani ne ispaštaju zbog snijega ili hladnoće same po sebi, već zbog sistema koji ne funkcioniše dovoljno efikasno u kriznim situacijama. Dok institucije kasne s odgovorima, obični ljudi snose direktne posljedice – gube vrijeme, novac i sigurnost, bez jasnog odgovora ko je odgovoran i kako će se slični problemi spriječiti u budućnosti.
